11. januara 1993. godine, prije 33 godine, Hrvatsko vijeće obrane (HVO), uz podršku Hrvatske vojske (HV), započelo je opći i planski napad na Gornji Vakuf te bošnjačka sela Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci. Bio je to uvod u otvorenu kampanju nasilja, etničkog čišćenja i terora nad bošnjačkim civilnim stanovništvom.
Samo četiri dana kasnije, 15. januara 1993., HVO je iznio zahtjev da se legitimne snage Armije Republike Bosne i Hercegovine u velikim dijelovima zemlje, uključujući Gornji Vakuf, potčine HVO-u ili se povuku. Dan kasnije, 16. januara, izdat je i direktan ultimatum bošnjačkom stanovništvu Gornjeg Vakufa: povlačenje snaga ABiH-a do ponoći 17. januara 1993.
Armija RBiH je ultimatum odbila.
Odgovor HVO-a uslijedio je 18. januara 1993. godine – brutalan, neselektivan i razoran. Uz upotrebu teške artiljerije, HVO je napao stambene dijelove Gornjeg Vakufa u kojima su živjeli Bošnjaci, kao i okolna sela Dušu, Hrasnicu, Uzričje i Ždrimce. U artiljerijskom granatiranju i napadima ubijeni su civili, a značajan dio bošnjačke imovine je uništen ili teško oštećen.
Nakon vojnih napada uslijedila je sistematska pljačka, paljevina i represija. Snage HVO-a su palile kuće, pljačkale imovinu Bošnjaka, hapsile civile i razdvajale muškarce od žena, djece i staraca. Muškarci su odvođeni u zatočeničke objekte pod kontrolom HVO-a, dok su žene, djeca i starci zatvarani u improvizovane pritvore – često u jednoj ili dvije kuće po selu.
Zatočeni civili su držani u nehumanim uslovima, izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju, prijetnjama i ponižavanju. Kao direktna posljedica ovih postupaka, stotine Bošnjaka bile su prisiljene napustiti područje Gornjeg Vakufa.
Nakon okupacije sela Ždrimci, oko 18. januara 1993., HVO je žene i djecu držao u zatočeništvu gotovo mjesec dana, dok su njihove kuće u međuvremenu spaljene.
U više navrata, snage HVO-a su zastrašivale i maltretirale bošnjačke žene i djecu, prisiljavajući ih da se krste i izgovaraju kršćanske molitve. U jednom posebno drastičnom slučaju, žene i djeca su postrojeni ispred mekteba, a od njih je zatraženo da zapale Kur’an i mekteb. Kada su to odbili, vojnici HVO-a su sami zapalili mekteb.
U selu Hrasnica, nakon zauzimanja oko 18. januara, bošnjačko stanovništvo je autobusima prevezeno u fabriku namještaja u Trnovači, koja je služila kao zatočenički centar HVO-a. Žene, djeca i starci su nakon prvog dana premješteni u kuće u okolini, gdje su zadržani još dvije sedmice. Po puštanju, rečeno im je da napuste područje i odu na teritoriju pod kontrolom ABiH-a.
Oko šezdeset vojno sposobnih muškaraca, Bošnjaka iz Duše i Hrasnice, držano je u zatočeništvu oko dvije sedmice u Trnovači, gdje su bili redovno premlaćivani, psihički zlostavljani i izloženi nečovječnom postupanju. Muškarci iz Duše su kasnije razmijenjeni, dok su zatočenici iz Hrasnice prebačeni u logor HVO-a u Prozoru.
Nakon zauzimanja sela Uzričje, oko 22. januara 1993., cjelokupno bošnjačko stanovništvo držano je sedmicama u zatočeništvu u dvije preostale kuće, bez struje, s minimalnim grijanjem, bez hrane. Pedeset do šezdeset civila preživljavalo je jedući ono malo što je ostalo u kućama. Po puštanju, naređeno im je da napuste selo i odu na teritoriju pod kontrolom ABiH-a.
Za ove radnje – progone, ubistva, prisilna premještanja, nezakonita zatočenja, nečovječno i okrutno postupanje, uništavanje imovine, razaranje i napade na vjerske objekte – međunarodna krivična odgovornost je utvrđena protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Valentina Ćorića, kako je navedeno u optužnicama i presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju.
Objavi komentar