(Hvala Allahu, salavat i selam na Poslanika, salallahu alejhi ve sellem...)
Ovo je biografija šehida (inšallah) Ebu Ejmena Rama Hamdana, jednog od istaknutih vođa sirijske revolucije - emira vojnog planiranja Islamskog pokreta Ahraru-Šam, u kojoj se iznose najvažnije etape njegovog života, njegova borba, iskušenja kroz koja je prošao, kao i svjedočenja onih koji su ga poznavali.
Njegovo porijeklo i odrastanje
Ebu Ejmen je rođen u gradu Rakka 1978. godine. Porijeklom je iz sela Ram Hamdan. Njegov otac se preselio u Rakku radi posla, jer je tamo bio zaposlen. Nakon tri godine od rođenja njegovog brata Muse, porodica se preselila u Halep, a potom su se 1995. godine vratili u Ram Hamdan.
Njegova majka kaže:
Počeo je klanjati sa deset godina, a postiti je počeo sa sedam. Njegov otac mu nije dozvoljavao da prekida post. Kada je njegova sestra napunila sedam godina, tražio je da počne nositi hidžab i rekao mi je: „Neka bude uzor ostalim učenicama.“
Došlo je vrijeme kada u selu nijedna žena nije pokrivala lice osim supruge Ebu Ejmena, njegove sestre i supruge njegovog brata Omera.
Brak i porodični život
Ebu Ejmen se oženio u ranoj mladosti. Bio je brižan suprug i otac, poznat po blagosti prema svojoj porodici, ali i po odlučnosti u vjerskim principima. Uvijek je podsticao svoju suprugu i djecu na pridržavanje vjere, namaza i islamskog morala.
Njegova porodica svjedoči da je bio strpljiv, tih i razborit. Nije mnogo govorio, ali su njegove riječi imale težinu. Nije volio rasprave niti beskorisne razgovore. Slobodno vrijeme provodio je sa porodicom ili u učenju i ibadetu.
Vojna služba i zatvor
Obavio je redovni vojni rok u vojsci sirijskog režima. Tokom tog perioda suočio se sa pritiscima i pokušajima da učestvuje u nepravdi, ali je, koliko je mogao, izbjegavao da bude dio zuluma.
Nakon završetka vojne službe, bio je izložen sigurnosnom nadzoru zbog svoje vjerske orijentacije. U jednom periodu je i uhapšen te proveo određeno vrijeme u zatvoru, gdje je bio podvrgnut ispitivanjima i pritiscima.
Oni koji su bili s njim u zatvoru kažu da je bio smiren, postojan i da je druge zatvorenike podsticao na sabur i oslanjanje na Allaha.
Početak revolucije
Sa izbijanjem sirijske revolucije 2011. godine, Ebu Ejmen je bio među onima koji su se odazvali pozivu na slobodu i pravdu. U početku je učestvovao u mirnim demonstracijama, a potom, kada je režim počeo koristiti silu protiv civila, priključio se oružanom otporu.
Bio je poznat po hrabrosti na prvim linijama, ali i po pravednosti prema saborcima. Nije tražio položaje niti titule, već je radio ono što je smatrao svojom obavezom.
Njegovi saborci kažu da je bio primjer iskrenosti – nije volio da se njegovo ime spominje niti da se ističe u javnosti.
Hapšenje i napuštanje državne službe
Njegov brat Omer bio je u čestom kontaktu s njim, pa ga je zbog toga 2007. godine pozvao Odsjek državne sigurnosti u Idlibu. Omer je tada bio u Libanu. Dok je Ebu Ejmen bio u sigurnosnom odsjeku, Omer ga je nazvao telefonom. Ebu Ejmen mu je dao ranije dogovoreni znak – ako bi bio kod sigurnosnih službi, započeo bi razgovor riječima: „Esselamu alejkum“, a ako ne bi bio tamo, rekao bi: „Merhaba“. Tako je Omer shvatio da se nalazi kod sigurnosti.
Zatim je Ebu Ejmen dao telefon oficiru kako bi razgovarao s Omerom. Omer je tada vrijeđao sigurnosne službe i nazvao ih nevjernicima, zbog čega je Ebu Ejmen uhapšen i zadržan oko dva i po mjeseca. Dvadeset dana proveo je u Idlibu, a ostatak u Damasku – ili u Vojnoj sigurnosti ili u Odsjeku Palestina.
Nakon puštanja na slobodu, ponovo je uhapšen dok je radio u Rakki. Prebačen je u Damask, zatvoren u samicu i teško mučen. Za to razdoblje govorio je: „Bio je to veoma težak period.“
Nakon izlaska iz zatvora odlučio je napustiti državni posao, rekavši:
„Neću više raditi za ovaj režim.“
Potom je otvorio poljoprivrednu apoteku u Ma'arret Misrinu u partnerstvu s jednim mladićem iz tog mjesta.
Njegova velikodušnost i odnos prema imetku džihada
Njegova majka kaže:
Jednom je došao kući i uzeo sve pokrivače i jorgane kako bi ih dali borcima da se njima pokrivaju, ostavivši u kući samo jedan pokrivač. Rekao je: „Ovo ti je dovoljno.“
Bio je izuzetno bogobojazan kada je riječ o imetku džihada, iako mu je bio dostupan u velikim količinama.
Njegova supruga kaže:
Iako je raspolagao velikim sredstvima namijenjenim borbi, nikada nije dozvoljavao sebi da potroši ijedan novčić na sebe. Ako bi se desilo da ga glad iscrpi, a kod sebe ima samo novac džihada, kupio bi hranu, ali bi se po povratku kući obratio meni i rekao:
„Daj mi taj i taj iznos – danas sam posudio od novca džihada cijenu sendviča.“
Rekla bih mu: „Bio si na poslu, ne smeta da kupiš od tog novca.“
On bi odgovorio: „Ne. To je imetak muslimana i nije dozvoljeno da ga olako trošim.“
Također, kada bi primio svoju novčanu nadoknadu, često bi je davao udovicama. U vrijeme kada briga o udovicama još nije bila organizirana kroz udruženja, dogovorio se sa svojim amidžom i grupom mladića da prikupljaju novac i svakog mjeseca pomažu jednu udovicu.
Rekao im je: „Ja sam prvi među vama – evo cijele moje nadoknade.“
Kada su ga upitali: „A kako ćeš živjeti?“, odgovorio je:
„Imam drugi posao koji mi je dovoljan do kraja mjeseca.“
Imao je zemlju od čijeg je prinosa živio.
Njegove vojne aktivnosti
Učestvovao je u brojnim bitkama, među kojima je i poznata pobjednička bitka u kojoj je uništen konvoj koji je išao prema Bab el-Hawi. Od tog konvoja preživio je samo jedan tenk. Oružje boraca u toj bitki bile su puške i mine postavljene na putu, koje su uništile desetine tenkova i drugih vojnih vozila.
Također je učestvovao u oslobađanju vojnog punkta u Ataribu, pri čemu je tada napadnut i punkt „El-Maqsala“ istočno od Atariba.
Učestvovao je i u oslobađanju Ikarade, gdje je nagradio mudžahide sa po stotinu dolara. Također je učestvovao u oslobađanju sela Duvejje, grada Khan Šejhun, sela Jakubije, te u granatiranju velikog punkta „Konzerva“ zapadno od Idliba projektilima „Džehennem“, nakon čega je uslijedio napad šehidskom akcijom.
Odsijecanje dijela prstiju
Ebu Ejmen je još od 2005. godine vršio eksperimente vezane za izradu i aktiviranje eksplozivnih naprava. Svoje eksperimente je provodio u Rakki. Čini se da je imao veze s borbama u Iraku, jer je, kada su se pojavili haridžije (ekstremisti), znao reći: „Njih poznajemo još iz dana iračkog džihada.“
Stekao je veliko iskustvo u oblasti eksplozivnih sredstava. Međutim, godinu dana nakon početka revolucije pokušao je rastaviti detonator, koji mu je eksplodirao u ruci. Tom prilikom izgubio je tri prsta, a morao je proći četiri ili pet operacija.
Njegova supruga kaže:
„Uprkos tome, oslanjao se na sebe u svemu. Nije volio da se oslanja na druge niti da im bude na teret. Sve svoje poslove obavljao je drugom rukom.“
Njegov odnos prema mladima i saborcima
Okupljao je šerijatske odgovorne u brigadi i snažno ih podsticao da se posvete mladima, da borave uz njih i ulože maksimalan trud u njihov odgoj i usmjeravanje.
Nije dopuštao maloljetnicima da ulaze u bitke. Dozvoljavao je učešće samo onima koji su imali sedamnaest ili više godina i koji su prošli vojnu obuku. Govorio je:
„Ovi mladići su emanet u našim rukama i nije dozvoljeno da ih olahko izlažemo opasnosti.“
Znao je reći: „Ovi mladići su moja djeca.“
U jednoj od bitaka ostao je dvadeset dana na položaju, ne vraćajući se kući nijednom.
Posjećivao je borce na linijama fronta, obilazio njihove punktove i nastojao im, koliko god je mogao, osigurati potrebne stvari. Nije mario za spoljašnji izgled niti je volio da se razlikuje od njih.
Jednom je došao na front u poderanim čarapama. Kada bi na sastancima bila postavljena posebna hrana za njega, pitao bi:
„Šta jedu borci na frontu?“
Ako bi mu rekli da jedu jednostavno jelo, tražio bi da i on jede isto.
Jednom prilikom je napustio jelo kada je saznao da je pripremljeno posebno za njega, rekavši da ne voli da se izdvaja od vojnika.
Donacije koje su mu bile namijenjene lično, poput kaputa, dijelio je borcima.
Njegova politika i posredovanje
Bio je odlučan prema onima koji su činili nered i zlo, ali je istovremeno pokušavao da ih popravi i uputi. Njegova metoda bila je kombinacija odlučnosti i blagosti, zavisno od situacije.
U ranoj fazi revolucije predvodio je akciju prema selu Zardana kako bi zastrašio jednog poznatog prijestupnika, ali bez ulaska u otvoreni sukob, jer je situacija tada bila osjetljiva, a vojska se nalazila na periferiji sela u kojima su bili borci.
Također je posredovao u sukobima između različitih grupa. Jednom je došlo do borbi između pripadnika IDIŠ-a (prije nego što su javno istupili kao odmetnici) i mladića vezanih za jednog šejha. Tokom sukoba ubijeni su žena i dječak, a devet pripadnika te grupe je također stradalo. Ebu Ejmen je intervenisao, održavao sastanke i obilazio obje strane dok nije došlo do pomirenja.
U drugom slučaju posredovao je u Harbnušu nakon pucnjave između dvije porodice. Allah je dao da se spor riješi njegovim posredovanjem.
Ipak, autor biografije napominje da, iako je Ebu Ejmen bio iskren u namjeri i trudio se da ljude uputi, nije bio formalno školovani šerijatski učenjak, pa su se u njegovom radu ponekad dešavale određene greške. Međutim, procjenjuje se da je želio dobro i moli se Allahu da mu oprosti eventualne propuste zbog njegove iskrene namjere.
Nije se miješao u upravljanje selima niti je nametao vlast. Pružao je usluge, donosio humanitarnu pomoć, organizovao pomirenja i prepuštao sudske i pravne odluke učenim ljudima i sudovima. Posjećivao je ranjene, čak i ako nisu pripadali njegovoj grupi, i pomagao im.
Njegova pobožnost i skromnost
Bio je poznat po snažnoj privrženosti Sunnetu i neprihvatanju novotarija u vjeri. U mladosti je, tokom studija, težio traženju dokaza za svaku vjersku praksu i nije prihvatao slijepo slijeđenje bez dokaza.
Volio je učiti vjerodostojne hadise i nastojao ih pamtiti.
Bio je velikodušan, gostoljubiv i daleko od problema i svađa. Nije slušao muziku i trudio se da njegov život bude u skladu s njegovim vjerskim uvjerenjima.
Pokušaji atentata i njegovo stradanje
Preživio je dva pokušaja atentata. U jednoj situaciji, kada su njegovi saborci kasnili i postojala bojazan da su upali u zasjedu, bio je izrazito zabrinut za njih. Kada ih je konačno ugledao, zaplakao je i zagrlio jednog od njih prije nego vlastitog brata – što govori o dubini njegove brige i emocija prema saborcima.
Na kraju, Ebu Ejmen je poginuo kao šehid (inšallah) 2014. godine u podmetnutoj eksploziji unutar podzemne baze Ahraru-Šama u Ram Hamdanu, za koji je optužen IDIŠ, ostavivši iza sebe reputaciju hrabrog vođe, skromnog čovjeka i osobe koja je, prema svjedočenjima njegovih saboraca, nastojala raditi za ono što je smatrala istinom i pravdom.
Autor: Abu Alwaleed Alhanafi
Ummet Press
Objavi komentar