Posljednji izraelski napadi na iranske vitalne vojne mete, naučne institute i postrojenja za proizvodnju nuklearne energije – s ciljem onemogućavanja iranskog nuklearnog programa koji Izrael vidi kao prijetnju svojoj dominaciji na Bliskom istoku – ukazali su na obimne, vjerovatno višegodišnje, pripreme.
Napad je uključivao aktivaciju tajnih baza i ćelija unutar Teherana, potpuno isključenje iranske protuzračne odbrane te izuzetno precizan odabir meta. Izraelske službe bile su duboko infiltrirane u sam vrh iranskog sigurnosnog i odbrambenog aparata.
Kada se Iran donekle „pribrao“, odgovorio je desecima balističkih projektila. Većina ih nije ni stigla do izraelske teritorije, a one koje jesu bile su presretnute izraelskim proturaketnim sistemima ili su pale u urbana područja bez značajnijih posljedica. Iranski odgovor ni po obimu ni po preciznosti nije bio ni približan izraelskom udaru, a izraelska vojska nije pretrpjela nikakve gubitke. Naprotiv, dok je s jedne strane eliminisan značajan broj iranskih vojnih i naučnih kadrova, uključujući ugledne nuklearne fizičare, s druge strane nije stradao nijedan izraelski vojnik. Rezultat tzv. „strahovite odmazde“ bilo je oštećenje nekoliko civilnih objekata uključujući civilne žrtve.
Za razliku od Iranaca, čije najave odmazde prate višesatne medijske prijetnje i čak obavještavanje Sjedinjenih Američkih Država i drugih sila o planiranim napadima i metama, izraelske operacije bile su brze, tihe i efikasne. Sama priroda iranske reakcije – prijetnje novim napadima i zatvaranjem Hormuškog moreuza – više ukazuje na političku poruku upućenu izraelskim saveznicima, sa zahtjevom da obuzdaju Izrael, jer izraelski napadi su ušli u drugu fazu. Jasno je da Iran zapravo ne želi rat koji mu je nametnut.
U svemu ovome ne treba zaboraviti način na koji su pristalice iranskog režima i tzv. „šiijskog polumjeseca“, kako u svijetu tako i među nama, ranije izvještavale o izraelskim napadima u Siriji. Djelovali su kao organizovana grupa botova, izražavajući negodovanje i ismijavanje jer sirijska vlada i vojska nisu reagirale onako kako su oni očekivali – optuživali su ih za izdaju, slabost, pa čak i da su izraelski špijuni i marionete. Međutim, Sirija je bila svjesna posljedica, znala je s kim ima posla i da za sukob s izraelskom vojskom nije dovoljna hrpa starog sovjetskog naoružanja. Od samog početka je bilo jasno da je pregovor o miru najrazumnija opcija sa najmanje negativnih posljedica za muslimansko stanovništvo.
Danas, kada se karta okrenula, a iranski nuklearni program je gotovo u potpunosti devastiran i vraćen decenijama unazad, proiranske pristalice dijele slike požara u predgrađima Tel Aviva. Te slike možda i smiruju određene krugove, ali su samo iluzija – privid lažne pobjede i pokazatelj loše organizacije, neučinkovite odbrane i gotovo nepostojeće strategije.
Ono što sada najvjerovatnije slijedi – a Allah najbolje zna – jeste iranski pritisak na Siriju da dozvoli ulazak Revolucionarne garde i napade na Izrael s njene teritorije. Međutim, Sirija, zemlja još uvijek opterećena posljedicama trinaestogodišnjeg rata, gotovo sigurno neće pristati na takvu avanturu. To, zapravo, ne očekuje ni Iran, jer bi Izrael ionako spriječio svako neprijateljsko kretanje prema svojim granicama na kopnu. U tom slučaju, Iran će imati opravdanje u javnosti: „Mi bismo napali Izrael, ali nam Arapi ne dozvoljavaju.“ No ne treba zaboraviti da je Iran već decenijama imao direktan kopneni pristup Izraelu kroz Siriju i Liban, gdje je rasporedio značajne snage. Ipak, ni tada nije imao hrabrosti da djeluje, radije je učestvovao u opsadi Halepa i slamanju revolucionarnog ustanka u Siriji – Iran nije djelovao čak ni kada je Izrael objavio rat Hezbollahu u Libanu, iako je put kroz Irak i Siriju bio otvoren. Većinu Sirije tada je kontrolisao Bašar al-Asad, glavni regionalni saveznik Teherana.
Na kraju, važno je istaći da, bez obzira na sve, u ovom ratu postoji i određeni hajr za muslimane, naročito Palestince – bez obzira što iransku odmazdu nisu pokrenuli ni Gaza ni Kuds, već isključivo odbrana vlastitih interesa, snaga i postojenja.
Što se tiče savjeta muslimanima kako da gledaju na ovu bitku, ukoliko se zaista rasplamsa punom snagom – treba jasno reći da su Iran i Izrael dvije strane istog novčića. Jedni imaju krv palestinskih muslimana na rukama, a drugi krv muslimana Iraka i Sirije. Nije pogrešno osjećati zadovoljstvo zbog napada na Izrael, bez obzira ko ih izvodi – kao što nije pogrešno osjećati olakšanje i zbog udara na sektaške režime koji su uništavali muslimanske zemlje i protjerivali njihovo stanovništvo. Muslimani ne trebaju osjećati simpatije ni prema jednoj od ove dvije zločinačke strane koje godinama grade vlastitu moć preko kostiju nevinih.
Ummet Press
Objavi komentar