Krajem 1915. godine, Velika Britanija i Francuska započele su tajne pregovore o podjeli teritorija Osmanskog carstva u slučaju pobjede saveznika u Prvom svjetskom ratu. Nakon kratkog vremena u pregovore je uključena i carska Rusija, koja je pristala na sporazum pod uvjetom da dobije Carigrad (Istanbul), Bosfor i Dardanele. Osim toga, Rusiji bi pripali i armenski dijelovi Osmanskog carstva.
U maju 1916. godine, potpisan je sporazum koji je predviđao podjelu Šama (Levant) i Iraka između Britanije i Francuske, dok bi Palestina bila stavljena pod međunarodnu upravu – što je bila jasna priprema za ono što će kasnije biti poznato kao Balfourova deklaracija.
Kolaps carske Rusije i otkrivanje tajni
Međutim, niko nije mogao očekivati da će se stvari preokrenuti naglavačke. Godine 1917. izbila je boljševička revolucija koja je svrgnula ruskog cara i dovela komuniste na vlast pod vođstvom Vladimira Iljiča Lenjina. Čim su komunisti preuzeli vlast, sovjetski komesar za vanjske poslove Lav Trocki počeo je pretraživati arhive carske diplomatije, gdje je pronašao tekst Sykes-Picot sporazuma.
Kako bi razotkrili zavjeru kolonijalnih sila, boljševici su odlučili da cijeli dokument objave javno. Naime, sovjetski komunisti su uveli princip tzv. ”javne diplomatije” po kojoj više nije smjelo biti tajnih dogovora i paktova.
I tako su, 23. novembra 1917. godine, ruske novine Pravda objavile puni tekst tajnog sporazuma. Ubrzo su ga prenijeli i evropski listovi, uključujući britanski Guardian.
Kad je objavljen Sporazum Sykes-Picot nastala je zgranutost među Arapima, jer su im Britanci putem Lorensa od Arabije obećavali samostalnu državu.
Nakon objavljivanja sporazuma, detalji su ubrzo stigli do Osmanlija putem Njemačke i Austro-Ugarske, koje su bile saveznice Osmanskog carstva u ratu. Osmanlije su već duže vrijeme sumnjale u postojanje britansko-francuske zavjere s ciljem rasparčavanja njihovih teritorija, ali nisu imali službeni dokaz – sve dok boljševička Rusija nije objavila tajne dokumente.
Kada je Džemal-paša, komandant Četvrte osmanske armije stacionirane u Šamu, saznao za ove detalje, odlučio je posljednji put pokušati upozoriti Arape.
Dana 26. novembra 1917. godine, poslao je pismo princu Fejsalu, sinu Šerifa Huseina, u kojem ga je obavijestio o onome što su Rusi objavili u svjetskim novinama, razotkrivši Sporazum Sykes-Picot i sve što je saznao o planiranoj podjeli Palestine, Sirije i Iraka između Britanije i Francuske. U tom pismu, pozvao ga je da preispita savez s Englezima.
U pismu je, između ostalog, stajalo: “Danas prolazimo kroz jedno od najmračnijih i najsumnjivijih poglavlja u historiji islama. Osmanska država je ušla u rat odlučna da stavi tačku na poniženje islama – da živi sa čašću i nezavisnošću, ili da umre časno. Ali kakvu vrstu nezavisnosti vi možete zamisliti za arapsku vladu koja bi nastala nakon što Palestina postane međunarodna teritorija, Sirija potpuno padne pod francusku kontrolu, a Irak postane dio britanske imperije?”
Kako je Šerif Husein reagirao na razotkrivenu zavjeru?
Kada su vijesti o Sykes-Picot sporazumu stigle do Šerifa Huseina putem Džemal-paše, u početku nije mogao da povjeruje. Poslao je pismo britanskom izaslaniku u Egiptu i Sudanu, tražeći potvrdu o tačnosti tih informacija.
Ubrzo mu je stigao odgovor od lorda Balfoura, koji je negirao postojanje bilo kakvog sporazuma, tvrdeći da je riječ o osmansko-ruskoj izmišljotini, čiji je cilj bio zavađanje Arapa i saveznika. Na osnovu tog odgovora, Šerif Husein je jednostavno odlučio da vjeruje Englezima, uprkos svemu što je otkriveno i objavljeno širom svijeta.
Historičar Muhammed Ali Ahmed ovako opisuje stav Šerifa Huseina: “I još jednom, kao nastavak već ranijih slučajeva u kojima je Šerif Husein vjerovao Englezima, on im ponovno pruža svoje povjerenje. Ove obmanjujuće isprike su prošle kod njega, i nastavio je biti pokoran britanskoj politici i njenom licemjerju.”
Zvanični odgovor Šerifa Huseina stigao je preko njegovog sina, princa Fejsala, a glasio je: “Između Arapa i Turaka ne postoji ništa drugo osim sablje, sve dok rat ne završi i dok oni (Turci) ne odu iz arapskih zemalja.”
To je bio službeni odgovor Šerifa Huseina, Džemal-paši, i jasan znak da je Šerif ostao pri svom savezu sa Britancima, čak i nakon razotkrivene izdaje.
I pored britanskog poricanja, događaji na terenu brzo su potvrdili istinitost osmanskih upozorenja. U decembru 1917. godine, Kuds (Jerusalem) je pao u britanske ruke.
A nakon završetka rata 1918., počela je realizacija Sporazuma Sykes-Picot i Balfourove deklaracije: Palestina je stavljena pod britanski mandat, Sirija je pala pod francusku, a Irak pod englesku vlast.
Tako su se obistinile najcrnje slutnje, a snovi o arapskoj nezavisnosti raspršili su se pred realnošću kolonijalne podjele. Arapi su shvatili, ali prekasno, da su prevareni i da su zapravo bili samo topovsko meso velike kolonijalne zavjere, te da su Britanci bili ništa drugo do veliki prevaranti koji nemaju časti i koji se ne drže ugovora.
I kao što je rečeno: Nije nužno da budeš agent da bi služio svom neprijatelju, dovoljno je da budeš glup.
Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Objavi komentar