Hvala Allahu, Onome koji ne razočarava onoga ko se u Njega nada, koji ne odbija dovu onoga ko Mu se obraća, i ne ostavlja bez pomoći onoga ko se Njegova užeta čvrsto drži i Njemu se predaje. Neka su salavat i selam na prvaka prvih i posljednjih – Muhammeda, sina Abdullahova – koji je pozivao u tevhid i borio se na Allahovom putu, lomeći snagu onih koji su Mu se suprotstavili. Neka je Allahovo zadovoljstvo s najboljim, plemenitim ashabima našeg Poslanika, koji su žrtvovali svoju krv i živote za podršku vjeri Svevišnjeg.
A zatim:
Ovo je životopis hrabrog borca, istaknutog vojnog zapovjednika kojem ni gubitak ruke nije bio prepreka da nastavi put džihada i borbe protiv Allahovih neprijatelja. Čovjeka lijepog glasa, mekog srca i suzne oči, koji se Allahu zavjetovao i taj zavjet ispunio, nikome se nije priklanjao osim svome Gospodaru – komandanta Ebu Ubejde Kansafre.
U pisanju ovog životopisa oslonio sam se na svjedočenja njegove rodbine, braće i prijatelja, a to su:
- Njegov otac.
- Njegova majka
- Njegov brat Mustafa.
- Šejh Ebu el-Feth el-Fargali.
- Brat i vojni operativac Ebu Ma'mun iz Kafr Rume.
- Brat i vojni operativac Ebu Hasan el-Faruk.
- Brat Ebu Halid el-Hamavi.
- Brat Ebu Katada el-Hamavi.
- Brat Ebu Jusuf iz Nasirije.
- Šejh ez-Zubejr el-Gazzi.
- Šejh Ebu Mudžahid el-Kalamuni, imam džamije Sa'd ibn Ebi Vekkas u gradu Idlibu.
- Brat Ebu Abdullah el-Hanafi.
- Ebu Bekr iz Kafr Nabla.
- Profesor Muhammed Šejh Muhammed, direktor srednje škole koju je pohađao Ebu Ubejde.
- Brat Ebu el-Abd Ešidda’.
- Šejh Ebu el-Jekzan el-Misri.
- Brat Salem, jedan od pripadnika elitnih jedinica koji je radio s Ebu Ubejdom.
- Šejh Ebu el-Abbas el-Halebi.
Brojni Telegram kanali i Facebook profili koji su ga opjevali i spominjali nakon smrti.
Ebu Ubejde (Ibrahim Muhamed Rahmun al-Haq) rođen je 1990. godine u Kansafri, na području brda Zavija (Džebelu-Zavija). Odrastao je u pobožnoj i moralno utemeljenoj porodici. Njegov otac bio je učenik islamskih nauka: osnovnu školu završio je u Kansafri, zatim se preselio u Maaru gdje je stekao šerijatsku diplomu 1975. godine. Nakon toga odlazi u Hamu i studira u Institutu al-Rawda, da bi potom otputovao u Egipat i završio Fakultet šerijata i prava – usmjerenje Šerijat i zakon. Po povratku u rodni kraj služio je kao imam i hatib u Kansafri te je pratio karavane hadžija na putu prema Mekki. Uhapšen je tokom obračuna sirijskog režima sa Muslimanskom braćom u Siriji, provevši tri mjeseca u zatvoru gdje je bio izložen teškim torturama. Na kraju je pušten jer je utvrđeno da nema povezanosti s organizacijom.
Djetinjstvo i odrastanje
Ebu Ubejde je rastao u okrilju ovakve porodice, odgajan u islamskom duhu. Osnovnu školu završio je u novootvorenoj školi u Kansafri, zatim je pohađao istu školu u nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja, te je stekao diplomu Srednje škole Kansafra za dječake.
Njegova majka govori: „Ibrahim je od djetinjstva znao lijepo govoriti. Bio je omiljen među prijateljima i učiteljima, koji su ga uvijek hvalili.“ Profesor Muhamed el-Šejh Muhamed rekao je: „Ibrahim je bio primjeran, miran i pristojan učenik, izrazito skroman i sklon sportu i fizičkoj snazi. Bio je i blizak prijatelj Baneija, koji je poginuo 2014. godine.“
Vojno školovanje i služba
Nakon završetka srednje škole, Ebu Ubejde je upisao Vojnu akademiju u Homsu. Tokom školovanja poslan je na kurs u Artiljerijsku školu u Ramusi kod Halepa. Po završetku školovanja raspoređen je u jedinicu Farqlus zapadno od Homsa, u činu poručnika.
Uprkos pritiscima unutar vojske i represiji režima, ostao je čvrsto privržen vjeri. Njegov otac opisuje: „Posjećivao sam sina i savjetovao ga da bude izuzetno oprezan kako ne bi bio podvrgnut istragama i problemima zbog svoje pripadnosti vjeri. Jednog dana, prije revolucije, pozvao me je oficir sigurnosti i rekao: ‘Reci Ibrahimu da mu ne zabranjujemo namaz, ali ne smije to javno pokazivati. Ne možemo mu dozvoliti da uči ezan sa vrha tenka.’“
Priča o povratku vjeri
Njegova dosljednost vjeri bila je, prema riječima saboraca, izvanredna. Jednu od priča prenio je njegov prijatelj Katade al-Hamavi: „Dok je Ebu Ubejde bio u vojsci, nije redovno obavljao namaz sve dok nije doživio trenutak koji je preokrenuo njegov život.“
Bio je instruktor grupe od stotinu vojnika. Jednom je čuo razgovor između vojnika iz Halepa i onog iz Hame. Ovaj iz Halepa je obavijestio drugog da ‘dolazi onaj iz Hame’, misleći na Ebu Ubejdu. Drugi mu je odgovorio riječima koje su značile duboko omalovažavanje.
Ebu Ubejde je odmah reagovao i kaznio vojnika iz Hame, morao se baciti na zemlju i raditi sklekove. To je trajalo tri dana, sve dok nije iznenada stiglo naređenje da Ebu Ubejda bude premješten. Iako je bio odličan i nije imao disciplinskih problema, naređenje je ostalo neobjašnjeno.
Prije polaska vojnik iz Halepa mu je rekao: „Znaš li zašto su te premjestili? Mladić iz Hame se žalio protiv tebe.“
Ebu Ubejde ga je pozvao i upitao: „Je li to istina?“
Mladić je odgovorio: „Jesam''. Ebu Ubejde je rekao: ‘Allahu, zaštiti me od njega na Tebi svojstven način.’
Nakon nekoliko trenutaka stigla je nova naredba – premještaj je poništen. Ebu Ubejde se vratio i od tada je sa dvojicom vojnika redovno klanjao u džematu. Taj događaj bio je prekretnica u njegovoj duhovnosti.
Njegovo dezertiranje iz sirijske vojske
Ebu Ubejde je bio uvjeren da je sirijski režim duboko prožet korupcijom, zlom i nemoralom te da se može promijeniti samo potpunim uklanjanjem njegovih temelja. Vidio je šansu za to kada je izbila sirijska revolucija i kada su masovni protesti, ponekad i sa pola miliona ljudi, zahvatili zemlju. Režim je odgovorio brutalnom silom, pucajući na demonstrante i čineći masakre širom države.
Kada je dobio naređenje da artiljerijom gađa područja pod kontrolom pobunjenika – to je odbio. Zbog toga je proveo nekoliko sedmica u zatvoru. Nakon što je dobio odsustvo pod izgovorom da skine gips sa ruke (koju je povrijedio u nesreći na motoru), tajno je dezertirao. Mjesec dana se krio i nije bilo nikakvih informacija o njemu. Tek kada su njegova braća, također oficiri, uspjela dezertirati i pridružiti se opoziciji, javnosti je objavio svoj prelazak.
Njegova majka kaže: „Dobio je deset dana odsustva, ali mu nadređeni nije dozvolio da ide u Idlib jer je tamo sve bilo u plamenu protesta. Rekao mu je da je opasno. Ibrahim mu je odgovorio da ima braću tamo. Mi smo mjesec dana bili u neizvjesnosti, a onda se pojavio i objavio dezertiranje.“
Nakon toga, Ebu Ubejde se priključio protestima u brdu Zavije, gdje je učestvovao u skandiranju i govorio protiv represivnog režima. Kasnije se pridružio oružanom otporu i sudjelovao u oslobađanju više gradova i sela iz ruku režimskih snaga.
Bračni život
Ebu Ubejde se oženio dvaput. Prvi brak sklopio je 2012. godine, nakon svog napuštanja režimske vojske. Iz tog braka dobio je jednog sina i četiri kćerke, a djeca su rođena sljedećim redom:
- Ubejde, Esma, Aiša, Huda i Fatima.
Drugi put se oženio 2016. godine, i to udovicom jednog šehida. Iz tog braka dobio je kćerku Asiju, ali ovaj brak nije dugo potrajao te ju je, nakon izvjesnog vremena, razveo.
Karakterne osobine
Ebu Ubejde, rahmetullahi alejhi, bio je poznat po lijepom moralu, plemenitom ponašanju i pohvalnim osobinama. Među najizraženijim su bile:
Strpljenje i podnošenje iskušenja
Nikada se nije žalio ljudima niti pokazivao nezadovoljstvo sudbinom. Nakon što mu je ruka amputirana zbog povrede, patio je od tzv. “fantomske boli”, jakog osjećaja pečenja i nelagode u odsječenom dijelu ekstremiteta. Ipak, o tome nije govorio nikome. Tek kada ga je jedan brat direktno pitao osjeća li takvu bol, skromno je odgovorio: “Da.”
Dostojanstvo i ponos
Nakon amputacije, kada bi abdestio, rukav bi spuštao sam — zubima bi uhvatio rub rukava i povukao ga, odbijajući da opterećuje druge. Ponekad bi ga braća vidjela i požurila mu pomoći, ali on sam nikada ne bi tražio uslugu.
Nije tražio ništa za sebe od vojnih komandanata, osim onoga što je smatro korisnim za mudžahide ili za opće dobro borbe.
Skromnost
Bio je izuzetno skroman i nije se izdvajao od ostalih boraca.
Brat Ebu Bekr iz Kafr Nibla kaže:
“Iako nam je bio emir, nikada nismo osjećali da je iznad nas. Često je dijelio sve što posjeduje i stajao uz nas kao brat. U bitkama istočno od pruge dolazio bi s nama u zadnjem dijelu pikapa, ulazio u prve linije, i ako bi čuo ružnu riječ, odmah bi je osudio — pa makar je izgovorio i komandir.”
Dobro mišljenje o drugima
Brat Ebu Katade el-Hamavi prenosi:
“Rekao sam mu jednom: ‘Pa taj i taj radi tako i tako...’
Upitao me: ‘Jesi li to vidio svojim očima?’
Rekao sam: ‘Nisam.’
Odgovorio je: ‘Onda je to rekla–kazala. Boj se Allaha i imaj dobro mišljenje o braći. Čak i ako vidiš nekoga iza stijene, a dim se diže, nemoj reći da puši — reci: možda pali vatru.’”
Prenosi se i da je jednom na front došao mladić u farmerkama, sa lančićem oko vrata i žvakom u ustima. Neki borci počeli su ga ismijavati zbog izgleda, ali Ebu Ubejde ga je zagrlio i rekao:
“Dođi, neka te Allah učvrsti i pomogne tebi i meni u našoj borbi.”
Kasnije je taj mladić postao jedan od najistaknutijih boraca i poginuo je na prvoj liniji.
Darežljivost
Davao je sve što bi mu se povjerilo — bilo vozila, opreme ili novca — raspoređivao je borcima. Često bi ostajao bez automobila pa bi pješačio ili čekao prevoz pored puta. Starješine su bile zbunjene njegovom darežljivošću — šta god bi mu dali, on bi podijelio. Šejh Ebu Feth el-Fergali predložio je da mu se dodijeli vozilo kao vakuf, s napomenom da ga ne smije pokloniti.
Brat Ebu Halid priča:
“Imao sam kalašnjikov i ponudio sam ga Ebu Ubejdi, rekavši da je on najpreči da ga nosi. On je pristao, ali pod uvjetom da smije prodati pušku. Rekao sam mu da je to vakuf i da se ne može prodati.
Kasnije smo saznali da je htio prodati pušku da bi novac podijelio borcima.”
Njegov otac također prenosi:
“Često su mu stizale nove uniforme i odjeća, ali ih je sve dijelio borcima. Zatim bi došao svojoj majci i rekao: ‘Zakrpaj mi ove pantalone i ušij ovu košulju.’ Jednom ga je majka pitala: ‘Pa gdje su one odjeće što su ti sinoć donijeli?’ On je samo rekao: ‘Ja nosim samo zakrpljeno.’ I shvatili smo da je sve poklonio.”
Skromnost u donošenju odluka
Nije uporno istrajavao na pogrešnom stavu. Ako bi shvatio da je pogriješio, odmah bi se povukao bez ikakve oholosti. Šejh el-Fergali navodi:
“Bio je potpuno pokoran šerijatskom znanju i učenima. Jednom je htio preći u drugu jedinicu i gotovo donio odluku, ali nakon kratkog savjeta odustao je. To se ponovilo i prilikom pada Maarat en-Numana — razgovarali smo s njim i on se vratio na svoju poziciju, gdje mu je zatim povjeren sektor od Deir Sunbula pa sve do Arihe. Radio je na tom zadatku s velikom ozbiljnošću i predanošću.”
Odnosi s ljudima
Ebu Ubejde je bio blag, pristupačan i veoma blizak narodu. Volio je sjediti s ljudima, slušati njihove probleme i rješavati sporove. Jedan od braće prenosi:
“Kad god bih imao problem, odlazio bih Ebu Ubejdi — on bi ga odmah riješio.”
Imao je bliske veze s trgovcima, od kojih je prikupljao sredstva za utvrđivanje položaja ili pomoć siromašnim borcima, kao i nabavku onoga što je frontu nedostajalo.
Njegov smisao za humor
Ebu Ubejde je bio vedrog duha i uvijek je nastojao izmamiti osmijeh na licima svoje braće, unoseći radost i toplinu u njihova srca. Među njegovim najpoznatijim dosjetkama bila je sklonost da podstiče druge na ženidbu — posebno na više brakova.
Kada bi se sastajao sa članovima vojne šure radi rasprave o nekoj važnoj temi, znao bi se našaliti pa reći:
„Neka prvo govori onaj ko ima dvije žene… zatim onaj ko planira oženiti drugu… a posljednji neka govori onaj ko ima samo jednu ženu. Onaj ko nema hrabrosti za više brakova — ne zaslužuje da bude vođa.“
Ovim riječima unosio je smijeh i opuštenost među borce, iako je njegova poruka uvijek imala i dozu ozbiljnosti.
Njegova bogobojaznost i ibadet
Ebu Ubejde je imao nježno srce, prekrasan, potresan glas i suzu koju nije skrivao kada bi stajao pred svojim Gospodarom — bilo da je učio Kur’an, bilo da se skrušeno molio.
Brat Ebu Halid el-Hamavi rekao je:
„Glas Ebu Ubejdin bio je toliko lijep i duboko dirljiv. Voljeli smo klanjati iza njega, jer bismo uz njegov glas više skrušenosti osjetili.“
Brat Ebu Abdullah Ešdid prenosi:
„Kad bismo prisustvovali vojnom sastanku na kojem bi bio i Ebu Ubejde, on bi nas savjetovao, podsjećao na Allaha, na emanet koji nosimo, na stanje naših zarobljenih sestara i braće. A kada bi nastupilo vrijeme namaza — braća bi ga uvijek izabrala za imama. Njegove dove su bile pune suza.“
Njegov otac prenosi:
„Ebu Ubejde je bio zaljubljenik u namaz i dovu. Jednom sam ga tražio tokom zadnjih deset dana ramazana i nisam znao gdje je. Kasnije sam saznao da je proveo itikaf u džamiji šejha Nedžiba Salima u Arihi.“
Brat Ebu Abdullah el-Hanefi rekao je:
„Bio je čovjek dugog noćnog namaza. Jednom mi je rekao: ‘Allah me počastio mnogim blagodatima. Okusio sam ljepotu porodice, žene i djece… ali ni jedna slast dunjaluka ne može se porediti sa slasti stajanja pred Allahom u noći i poniznog dovljenja.’”
Njegova privrženost Sunnetu
Ebu Ubejde se trudio da što više slijedi sunnet Božijeg Poslanika, salallahu alejhi ve sellem.
Brat Ebu Abdullah Ešdid prenosi:
„Jednom smo bili na vojnom sastanku. Ušao je brat koji je imao amputiranu desnu šaku. Počeo je selamiti prisutne lijevom rukom. Ebu Ubejde mu je rekao: ‘Zašto im pružaš lijevu? Pruži im desnu ruku — makar to bila samo nadlaktica. Ja od svoje ruke imam samo komad nadlaktice, pa opet njome selamim ljude.’“
Bio je neumoran u savjetovanju — i sebe i braće, bilo svojih vojnika ili onih iz drugih jedinica.
Dobročinstvo prema roditeljima
Ebu Ubejde je bio izuzetno pažljiv i poslušan prema svojim roditeljima, smatrajući njihovim zadovoljstvom put uspjeha i spasa. Stalno je savjetovao mudžahide da čuvaju i paze svoje roditelje.
Brat Ebu Bekr iz Kafr Nibla kaže:
„Uvijek me poticao na dobro prema roditeljima. Noseći gasnu bocu kući, sam bi je podizao na leđa i penjao se stepenicama — iako mu je ruka bila amputirana. Odbijao bi svaku pomoć.“
Njegov otac kaže:
„Znao sam da Ibrahim nije čovjek dunjaluka kada bih vidio koliki je njegov ber prema nama. Dva puta je došao do mojih nogu i ljubio ih, a ja sam ga pokušavao spriječiti — nisam mogao. Otišao je tada supruzi i rekao: ‘Sad osjećam veliki mir.’ Tek nakon što ga je dugo pitala, priznao joj je: ‘Oduvijek sam želio poljubiti noge svojih roditelja — danas sam u tome uspio.’”
Također je rekao:
„Kad god bi putovao, prvo bi navratio meni prije nego bi uopće otišao svojoj kući. Nikada se nije oslanjao u mojoj prisutnosti. Nikada nije ostajao sjediti kad bih ja ulazio. Bio je nevjerovatno pažljiv prema meni i majci — pun poštovanja.“
Njegova majka dodaje:
„Ibrahim bi dolazio kao gost — uzimao bi našu dovu i zadovoljstvo, smirio nas i otišao. Kakva god bila situacija na frontu, uvijek bi rekao: ‘Dobro je, hvala Allahu.’ Nikada nije izgovorio tešku riječ meni ili njegovom ocu. Govorio je: ‘Majka i otac su radost mojih očiju i kruna na mojoj glavi.’“
Položaji i dužnosti
Ebu Ubejde je obavljao više važnih funkcija u grupe Hejetu Tahrir eš-Šam:
- bio je vojni komandant sektora Hama,
- zadužen za utvrđivanje i inženjersku zaštitu,
- komandant istočne brigade,
- član vojne komisije za praćenje stanja na frontovima.
Sve zadatke je obavljao predano i odgovorno. Uvijek je govorio:
„Stojim na straži — i islam ne smije biti napadnut s moje strane, bez obzira šta drugi činili.“
Brat Ebu Ma'mun kaže:
„Kada je bio u vojnoj komisiji, redovno je dolazio da provjeri naše stanje: ‘Fali li vam nešto? Koje greške trebamo ispraviti?’“
Njegova hrabrost
Ono što je najviše krasilo Ebu Ubejdu bila je — nevjerovatna hrabrost.
Iako komandant, borio se u prvim redovima, lično se sukobljavao s neprijateljem i to jednom rukom. Učestvovao je u desetinama bitaka:
- oslobađanje Džebelu Zavije na početku revolucije,
- odbrana južnog Halepa od šiitskih milicija,
- oslobađanje Idliba, Arihe i Vadi Deifa,
- probijanje opsade Halepa,
- borbe protiv IDIŠ-a kod Han Šejhuna, Rahjana i istočno od pruge,
- bitke u Kafr Nbudu i na Džebelu Zaviji — gdje je i poginuo.
U jednoj operaciji protiv IDIŠ-a, u mjestu Tamanija, on i njegova grupa bili su opkoljeni. Neprijatelj je detonirao auto-bombu u njihovoj blizini i stanje je postalo izuzetno teško. Mudžahidi su bili očajni, ali je Ebu Ubejde bio taj koji ih je čvrsto držao, smirivao i podizao moral — sve dok ih Allah nije izbavio.
Nakon proboja opsade, rekao je:
„Tokom opsade zaboravio sam sve na dunjaluku — osim svog sina Ubejda.”
Šejh Ebu Feth el-Fergali prenosi:
„Njegova hrabrost bila je paradoks — toliko velika da je ponekad bila i mana. Ulazio je u borbu lično, iako je bio komandant. Jednom sam ga kontaktirao radio-vezom da mi da uputstva, a on je rekao: ‘Ne mogu sada — u borbi sam.’ Pušku je držao jednom rukom nakon amputacije. U jednoj bici, kada je ušao autom duboko u opasnu zonu, neprijatelj je ispalio projektil na njegovo vozilo. Uspio je iskočiti prije nego je pogodilo — ali je eksplozija privremeno uzrokovala gubitak vida i sluha.“
Godine 2016., u borbama kod Han Tumana, teško je ranjen projektilom koji je doveo do amputacije ruke.
Tokom borbi na području istočno od pruge 2017. godine ranjen je više puta sve dok ponovo nije teško povrijeđen, tada s teškim ranama koje su dovele do amputacije dijela već amputirane ruke. Tada ga je posjetio Ebu Halid Hamawi i rekao mu: „Pretekao si me u Džennetu, ako Bog da.“
On je na to tiho odgovorio: „Ovo je put džihada: ili rana, ili zarobljavanje, ili šehadet.“
U bitkama na tom području Ebu Ubejda je nosio najveći teret u zaustavljanju napredovanja režimske vojske, jer je tada bio vojni odgovorni za cijeli sektor Hama. Čuvao je oko dvadeset tačaka između linija haridžija i režimskih snaga. Borci uz njega bili su iscrpljeni, mnogi ranjeni, mnogi poginuli. Desilo se i da pošalje samo jednog ili dvojicu boraca kao ispomoć, jer više nije imao koga poslati.
Iako bez ruke, nije se povlačio – ulazio je sa svojim borcima na prve položaje, u rovove, u najopasnije tačke sukoba.
U jednoj bitki istočno od pruge, cijelo selo branila su samo dvojica mudžahida. Protivnik je sakupio stotinu ljudi i dvije tenkovske jedinice, spremne za prodor. Tražili su pojačanje, a on im je poslao dva mladića govoreći: „Poslao sam vam dvojicu – svaki od njih vrijedi hiljadu.“
Naredio je da se pojača minobacačka vatra, i Allah je dao da se napad odbije i selo ostane u njihovim rukama.
U drugoj bici na tom području, kada je neprijatelj zauzeo selo Balil, a nije ostalo nijedno oklopno vozilo ni terensko sredstvo, poslao je dvojicu boraca na običnom motoru da zaustave vojsku dok ne stigne pomoć. Uspjeli su zadržati položaje i kasnije su ih vratili.
U vremenu kada su vozila bila rijetkost, on je lično odlazio na linije taksijem, noseći borcima hranu i vodu.
U jednoj akciji, nakon što je brdo palo u ruke neprijatelja, okupio je malu grupu i lično ih poveo, obilazeći položaje dok se nisu neočekivano pojavili iza protivnika i natjerali ga na povlačenje.
Njegovi saborci svjedoče o njegovoj hrabrosti, ibadetu i saburu. Ebu Katada Hamawi pričao je:
„Upoznao sam ga u bici za oslobađanje Basankula. Bio sam vojni zapovjednik zadužen za jednu od grupa, a Ebu al-Hair – koji mu je u potpunosti vjerovao – pozvao ga je da preuzme vođenje bitke. Dao je meni mjesto zamjenika, a nas je poveo prema položajima. Zaustavili smo se kod maslina, a on nam reče da ga tu sačekamo. Otišao je među stabla i dugo ga nije bilo. Pošao sam za njim da vidim je li dobro, a našao sam ga kako doziva svoga Gospodara, u suzama, skrušen. Vratio sam se i rekao borcima: ‘Spominjite Allaha.’
Vratio se, pokazao nam znak rukom da idemo dvojica po dvojica, i borba je trajala od akšama do sabaha. Allah nam je otvorio Basankul. Kad smo se vratili u bazu, iscrpljeni, zaspali smo nakon sabaha. Probudio nas je glas saboraca koji su donosili ratni plijen – protivnik je pobjegao na veliku udaljenost. Mislio sam da je Ebu Ubejda spavao s nama, ali kasnije sam saznao da nije ni zatvorio oko – čim smo stigli u bazu, on se vratio na bojište da potjera njihove ostatke.“
Njegova ljubav prema vjeri i džihadu bila je prepoznatljiva svima oko njega. Nije se zadovoljavao samo vojnom ulogom; pozivao je, savjetovao, držao hutbe u Džebelu Zaviji. Njegove hutbe bile su snažne, iskrene, riječi koje ulaze u srce jer iz srca i izlaze. Govorio je na skupovima, počinjući svoje govore učenjem ajeta, tihim, jasnim, milozvučnim glasom, s pravilnim tedžvidom.
Jedan od hatiba prisjeća se susreta u kojem su se okupili imami i držači hutbi. Zamolili su ga da govori. Učio je ajete sa kraja sure El-Ahzab i govorio o ulozi učenjaka i njihovim odgovornostima u vremenu rata i kušnji. Govorio je toliko iskreno da su suze tekle niz njegovo lice.
Nakon njegove smrti, šejh Husem Hadžu zapisao je:
„To je bila jedina prilika da sam ga slušao dok govori u skupu učitelja vjere. Nikada neću zaboraviti njegov glas, učenje ajeta o džihadu i riječi kojima je budio našu čast i poticao nas da se dignemo iz uspavanosti. Njegove suze bile su kao dove. Malo je takvih ljudi čije riječi ulaze pravo u srce dok govore. A ja se kunem Allahom da je bio jedan od njih.“
Saborci Ebu Abdullah al-Hanafi i Ebu Bakr Kafr Nabl rekli su:
„U druženju s njim osjetili smo njegovu iskrenost, njegovu bogobojaznost, njegov neprestani zikr i učenje Kur’ana.“
Profesor Muhammed el-Šejh pričao je da je bio izuzetno skroman, blag, uvijek raspoložen da savjetuje i popravi stanje ljudi oko sebe. Nakon pogibije njegovog sina, Ebu Ubejda je bio taj koji je došao do kabura, sklonio kamenje i podigao mezar da bude u skladu sa sunnetom.
Često je govorio da mu je želja klanjati u Homsu, u Umajjadskoj džamiji u Damasku i u Al-Aksi. Podizao je moral ljudima i govorio: „Ako ne budemo branili čast i budili hrabrost, kako ćemo povratiti naše dostojanstvo?“
Vjerovao je da su džihad i istrajnost jedini put povratka dostojanstva ummetu. Vjerovao je da pobjeda ne dolazi od brojnosti ni opreme, nego od iskrenosti i ustrajnosti. Nikada, kako su govorili drugi, nije bio pesimista – uvijek nasmijan, uvijek pun nade. Šejh al-Farghali govorio je:
„Nikad nisam vidio da je izgubio nadu. Uvijek je vjerovao da će klanjati u Homsu.“
Njegov saborac Ebu Halid Hamawi pričao je da je uvijek govorio kako će, ako Bog da, klanjati u Homsu u džamiji Halida ibn Velida.
Iako se suočavao s ozbiljnim nedostatkom opreme u sektoru Ebu Dali koji je vodio četiri mjeseca, govorio je borcima: „Strpite se – ono što vam treba nalazi se kod neprijatelja. Idemo, pa ćemo ga uzeti od njih.“
Svjedočio je, govorio je, mnogim događajima koje je smatrao karametima. Radovao bi im se i prepričavao ih svojim saborcima kako bi ih učvrstio. Među njima su bili slučajevi u kojima su dvojica boraca sami povratila brdo, ili grupa od sedmorice izdržala napad velike sile sve dok se šestorica nisu žrtvovala, a sedmi ostao sam na položaju, pa je neprijatelj odbijen.
Ebu Katada Hamawi ispričao je još jedan događaj:
„Nakon oslobađanja brda el-Eis bio sam zadužen za njega. Tokom jedne noći na položaju, bilo nas je osamnaest. Nebo je počelo grmjeti, zatim je padala kiša, a uskoro smo čuli helikoptere iznad nas. Počelo je žestoko bombardovanje. Javio sam preko uređaja svim borcima na liniji: ‘Sjećajte se Allaha i držite se čvrsto.’“
Među borcima su bila i trojica Turaka, a jedan od njih bio je nov u redovima mudžahida. Imao je običaj, kad god bi borci izašli da uzmu abdest, da pomete i očisti pećinu u kojoj su bili smješteni. Kad je pala noć, poželio je da spava baš ispod otvorene stropne pukotine. Rekao sam mu: „Dođi, spavaj ovdje.“
Odgovorio je tiho: „Ne… ovdje sam bliže smrti.“
Ubrzo nakon toga, poginuo je, izložen u toj bici protiv rafidija — i Gospodar mu je podario šehadet.
U tom trenutku, naši motorole su prestale raditi — rafidije su uspjele da ih ometaju. Ali nisu uspjele da ometu „Hytera“ uređaje. Putem njih sam kontaktirao braću, i rekli su mi da je neprijatelj izvršio desant i zauzeo nekoliko kuća u al-Eisu.
Počeli su napredovati prema nama, dovevši sa sobom veliki broj iranskih snajperista i lanser Grad-raketa. Bitka je otpočela svom žestinom, a pošto je brdo tek nedavno oslobođeno, nismo imali rovova ni utvrđenja.
Ubrzo je poginulo i ranjeno petnaest naših boraca, među njima i trojica Turaka — svi troje pogođeni snajperom pravo u glavu. Bili smo prisiljeni da prelazimo preko njihovih tijela dok se borba nastavljala. Ostala su samo tri šehida, a mi smo nastavili pružati otpor.
Tada me nazvao jedan od braće i saopćio mi da je i brdo al-Maqbara palo u ruke neprijatelju — znači, i iza nas i ispred nas stajao je neprijatelj.
Municije je bilo gotovo ništa; dijelili smo metke međusobno, put dopreme je bio presječen. Ostao sam sa Ebu Alijem al-Ghabijem i Ebu Naserom Jemencem. Ebu Naser mi je dao svoj telefon i rekao: „Ovo je emanet, dostavi ga mojoj porodici.“
Zatim je potrčao prema jednoj neprijateljskoj utvrdi, ubio četvoricu koji su bili unutra, uzeo njihovu municiju i trčeći se vratio nama.
Borba je trajala, dok meni nije ostao samo jedan okvir i jedna bomba. Tada je Ebu Ali otišao i vratio se s cijelim sandukom metaka: „Ovo sam donio iz pećine!“ — i time nam je spasio živote.
Braća su nam poručila: „Sredite se i pokušajte se povući.“ Ali mi smo tada odlučili da ostanemo do posljednjeg daha — do šehadeta.
Nakon toga, Allahovom milošću, braća su uspjela otvoriti put i došla nam je ispomoć. Naša prva dužnost bila je evakuacija ranjenih. Kad god bismo im se približili, snajper bi pucao na nas, pa smo čekali da padne granata i podigne prašinu. Tada bismo brzo vezali ranjenike konopcem i vukli ih.
U jednom trenutku sam ranjen i iznesen iz borbe. Nakon operacije, jedan od braće mi je pokazao snimak na kojem se vide desetine mrtvih rafidija na brdu al-Eis. Rekao sam: „Mi smo sve njih ubili?“
Tako mi Boga, nismo ih sve mi pobili — Allah je poslao one kojima je htio dati nagradu da ih dokrajče.
Jednog dana, dok sam još hodao na štakama, sreo sam Ebu Ubejdu. Odsječena mu je bila ruka, a jedno oko povrijeđeno u borbama kod Hame i planina. Poselamio sam ga, upitao za posao, a on je rekao: „Dođi da radiš sa mnom. Ti si čovjek i po — a ja imam samo jednu ruku. Upotpunit ćemo jedan drugog.“
Zbog ljubavi prema džihadu, odgajao je i svoju djecu u tom duhu. Jednom je pitao sina: „Šta želiš biti kada porasteš?“
Dječak je odgovorio: „Vojni komandant muslimanskih vojski.“
Djed se nasmijao: „Dovoljno je da budeš komandant jedne vojske.“
A dječak je rekao: „Želim biti vođa svih muslimanskih vojski.“
Ebu Ubejda je ranjavan mnogo puta, ali ga to nije odvraćalo od puta. Naprotiv — rane su mu povećavale iman, uvjerenje i odlučnost. Otac mu je jednom rekao: „Je li ostalo na tvom tijelu mjesto koje nije ranjeno?“
Odgovorio je: „Sve dok dišem — ja ću nastaviti.“
Nakon amputacije ruke, neki su mu predlagali da se posveti samo da’wi i ostavi vojsku, ali on je to odbio: „Ja sam vojnik. Napustio sam režim kao vojnik i kao vojnik ću se i boriti sve dok sam živ.“
Najviše je mrzio nepravdu. Pomagao je svakome kome je učinjeno nasilje. Kada je jednoj porodici oduzeto vozilo, lično je otišao s njima i vratio im ga. A kada je jednom pogriješio prema čovjeku, sam je otišao kadiji i zatražio da mu sudi. Kadija je presudio kaznu zatvora — i on je svojevoljno ušao u zatvor i odslužio je.
Često je govorio: „Ummet treba žrtvu — čovjeka koji će biti spreman da ponese teret.“
Imao je prodoran pogled u budućnost: nije se zanosio pobjedama iz prvih godina revolucije. Uvijek je govorio da će doći još teže bitke i da će se neprijatelji ujediniti protiv mudžahida. Još 2014. govorio je: „Planina Zaviya je stub sjevera Sirije. Moramo je utvrditi i sagraditi skladišta hrane i municije tamo, jer će doći vrijeme opsade.“ Na tome je istrajavao sve do svoje pogibije.
Bio je poznat i po tome da uči iz svake vojne operacije — bilo uspješne ili neuspješne. Jednom je, nakon što su osvojili teško utvrđeno brdo al-Hamamijat, tri puta dolazio do kuće brata Ebu Ma’muna da ga pita kako je brdo osvojeno. Nije ga zatekao, pa je poslao poruku preko drugog brata. Takav je bio — željan naučiti svaku pouku.
S braćom iz drugih frakcija imao je lijep odnos: uključivao ih je u borbe i straže, poticao na zajedništvo, i slao savjete pune mudrosti. Jedan od tih savjeta, upućen bratu Ebu Abdillahu al-Hanafi, glasio je:
„Budi siguran da ne možeš sam zatvoriti sve linije. Pozovi frakcije oko sebe, uključi ih u straže, imaj lijepo mišljenje o njima, voli im ono što voliš sebi i svojim vojnicima. Čuvaj se potcjenjivanja drugih. Sjeti se kakvi smo i mi bili nekada. Posjeti njihove položaje, obilazi ih, približi im se — tako se zatvaraju linije. A ne time što misliš da su tvoji momci dovoljni. Budi primjer svom narodu, hodaj pred njima u krizama. Budi uzrok da se islam i muslimani uzdignu — i uzdaj se u Allaha. Onaj ko istinski računa na Allaha, ne plaši se — jer pomoć je naša, a vjera će biti sačuvana.“
Njegova borba nije bila ograničena samo na režim, šebbihu, rafidije i Ruse — već je također ustajao protiv razbojnika, pljačkaša i kriminalnih grupa koje su kidnapovale ljude i otimale imovinu. U tim situacijama bio je nemilosrdan.
Posebno se posvetio pripremi mladih za vođenje — davao im odgovornost, gradio njihovu samopouzdanje, slušao njihove prijedloge, nikoga nije omalovažavao. Oslanjao se na hrabre i sposobne ljude, ne na brojnost.
Brat Ebu Jusuf an-Nasirija kazuje:
„Upoznao sam Ebu Ubejdu tokom oslobađanja Han Šejhuna 2014. Tada je bio zapovjednik odgovorni za barikadu as-Sawm. Bio je čovjek ogromne odgovornosti, strpljenja, odlučnosti i izdržljivosti. Bio je hrabar, nikada se nije bojao. Imao je nevjerovatno povjerenje u Allaha i snažnu vjeru u kader.“
Istočno od pruge bio je vojni zapovjednik u izuzetno teškim okolnostima. Ponekad bi poslao pomoć jednog ili dvojice mudžahida, a ponekad bi sam ulazio na bojno polje. To mu se dešavalo više puta, čak je jednom sam ušao na izuzetno opasan put na koji se niko nije usuđivao kročiti.
Ebu Ubejde je veoma volio pozivati ljude u Allahovu vjeru, pa je koristio okupljanja ljudi na svadbama i dženazama da ih pozove Allahu, a također je držao i hutbe.
Ono što je posebno krasilo Ebu Ubejdu jeste njegova velika iskrenost prema Allahu, Uzvišenom i Blagoslovljenom. Bio je čovjek snažnog oslanjanja na Allaha.
Jednom sam s njim otišao u Azaz da izrazimo saučešće porodici jednog šehida. Taj šehid se bio priključio džihadu kasno i nije dugo ostao prije nego što je poginuo. Pa mi je Ebu Ubejde rekao:
„Koje djelo nas sprečava od šehadeta? Ovaj se šehid priključio džihadu poslije nas i dobio je šehadet, a mi smo i dalje živi.“
Svjedočanstvo njegovog brata Mustafe
Ibrahim Muhammed Rahmun Haqq, iz voljenog sela Kansafra, u oblasti Džebelu Zavija, područje Ariha, pokrajina Idlib, rođen 1990. godine – ko ga ne zna i ko za njega nije čuo?
Rođen je 1.1.1990. u selu Kansafra. Živio je tamo, odrastao i ostao u selu sve dok nije završio srednju školu – maturski ispit smjera prirodnih nauka položio je 2007. Bio je poznat u selu, voljen od svih, odgojen u dobroj i pobožnoj porodici.
Njegov otac je studirao šerijat u Maarrat al-Numanu, zatim dovršio studije na Univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Uhapšen je 1982. godine pod optužbom za pripadnost Muslimanskoj braći – neka mu Allah oprosti – a Ebu Ubejde ga je kasnije slijedio, pa se upisao na Vojnu akademiju 2008. Završio ju je u činu potporučnika, raspoređen u regiju Furqlus kod Homsa. Puno su ga uznemiravali zbog njegove pobožnosti, namaza i posta, ali je ostao kakav jeste i nije se pokorio nikome.
U trećem mjesecu 2011. izbio je blagoslovljeni Šamski ustanak, a Homs je bio među prvim gradovima koji su izašli na mirne proteste. Počela su i prva prebjegavanja, poput oficira Huseina Harmuša. Ebu Ubejde je odlučio dezertirati iz ovog zločinačkog režima i pridružiti se onima koji su ga već napustili, ali se dogodilo nešto neočekivano – bačen je u zatvor na skoro mjesec dana, zbog „neizvršavanja naređenja“.
Nakon izlaska iz zatvora donio je čvrstu odluku da se više nikada neće vratiti u režim, pa makar ga to koštalo života. Krajem decembra 2011. napušta područje Homsa, skrivajući se mjesecima, prelazeći iz mjesta u mjesto, bojeći se da mu režim ne nanese štetu. Kada je stigao u Idlib, ostao je u skrovištu. U to vrijeme njegova braća – svi oficiri – nisu mogli izaći: jedan je bio u Latakiji, drugi u Raki, treći u Damasku. Najstariji brat Rahmun Haqq bio je u Raki i zbog istrage o Ebu Ubejdinom nestanku zatvoren je gotovo tri sedmice.
Po izlasku su tražili način da pobjegnu iz režima. Uspjeli su napustiti Raku u prvim danima marta 2012. Kada su stigli u područje Kafr Sajna ostali su tamo jer je njihovo selo u Džebelu Zaviji još bilo okupirano, a kontrolni punkt režima bio je blizu njihove kuće.
Istog dana kad su njegova braća stigla, Ebu Ubejde je objavio video snimak svog prebjega, a zatim predvodio jednu od najsnažnijih demonstracija u to vrijeme u selu Ma’arrat Harma u Jabal Shashbuu, 4.3.2012. Bio je poznat po dovama koje je učio tokom protesta i bio je voljen među ljudima.
Prvo se priključio grupi Sukur al-Šam, zatim Frontu revolucionara Sirije, a nakon toga Frontu al-Nusra, daleko od želje za slavom koja je mnoge obuzela – osim onih koje je Allah sačuvao.
Njegov džihadski put
Prva povreda: Bitka za Arihu (slamanje okova) – pogođen s tri metka u obje noge (2013).
Druga povreda: Bitka Han Tuman – amputirana mu je desna ruka i pogođen je gelerima u desnu nogu (2016).
Treća povreda: Bitke istočno od pruge – pogođen direktno Kornet raketom. Zadobio je oštećenje sluha, vida, opekotine i gelere u leđima (2017).
Sve ove povrede nisu mu umanjile snagu, već su povećale njegovu odlučnost da nastavi putem kojim je krenuo, jer je bio čovjek vjere i principa, a ne čovjek novca, položaja ili vlasti. Nije ga interesovalo ko ga je izdao, ogovarao ili napao – išao je naprijed dok nije preselio (poginuo).
Njegova posljednja bitka bila je u njegovom voljenom selu Kansafra – tamo je napustio ovaj prolazni svijet za kojim se danas svi otimaju.
Zatražio je iskreno, i Allah mu je dao ono što je želio. Nakon snimka koji se proširio, njegova riječ je odjeknula – htio je da svi čuju, da svi svjedoče. Zakleo se Allahu da će ili osloboditi zarobljenike i zatvorenike, ili će biti ubijen braneći svoju vjeru, svoju čast i svoju zemlju.
Neka je milost Allahova na mog šejha i brata Ebu Ubejdu – molim Uzvišenog da ga primi među šehide i podigne ga na najviše stepene dženneta.
Mi se ponosimo tobom i ljudima poput tebe, o šejhu planine, 27.2.2020.
Planine Džebelu Zavija, Šašabu i ravnice Gaba pamte hrabre poput tebe.
Plakao je za tobom i bliski i daleki, a ja bih ti, da je plač mogao vratiti umrle, napeo suze da te vratim – ali Allah odlučuje, a On čini što hoće.
Tuga me obuzima svaki put kad se sjetim da nisam mogao poljubiti tvoje čelo, i kad me ljudi podsjećaju na dan tvog rastanka.
Ti, koji spavaš, znaš li da moje oči pitaju hoću li ikada biti poput tebe u broju onih koji su otišli? Srce mi je vezano za tvoj mezar kao pupčanom vrpcom.
Mi plačemo mrtve, ali oni su – ako Bog da – pobjednici.
Otišao je čovjek borbi, govornica i susreta – lav Allahov.
Blago tebi, o majko šehida iz Kinsafre.
KRAJ PRVOG DIJELA
Nastavit će se, inšallah..
Objavi komentar